Generalni pseudonaučni argumenti


 

Tvrdnja : “Evolucija je samo teorija. Da je dokazana, onda bi bila zakon.”

Odgovor : U nauci, reč “teorija” označava model kojim se objašnjava neki skup prirodnih fenomena. Tako imamo teoriju gravitacije, teoriju kvantne mehanike, mikrobiološku teoriju , itd. Sve su to veoma dobro dokazane i istražene oblasti, ali su u nauci i dalje teorije. U nauci, takođe, reč “zakon” označava kratak opis nekog aspekta teorije, a ne nešto što je dokazano. Zakon gravitacije, recimo, samo je matematička formula koja opisuje jedan aspekt teorije gravitacije. Mnogi zakoni (recimo Bojlov zakon širenja gasova) nikada ne daju potpuno tačne rezultate, već predstavljaju samo stvari koje su otprilike tačne u određenim uslovima.

Evolucija je teorija i činjenica. U prirodi postoji činjenica evolucije: sistema koji kroz selekciju nad genetskom raznolikošću izazvanu mutacijama, izaziva promene u osobinama živih bića. Jedan aspekt evolucije koga smo bolno svesni je, na primer, rapidna evolucija HIV virusa koji razvija otpornost na lekove koje proizvodimo, ili evolucija otpornosti na antibiotike kod bakterija.

Teorija evolucije je stvorena da objasni činjenicu evolucije i da nam omogući model pomoću koga možemo da proračunamo dalje razvoje živih organizama, kao i da otkrijemo način na koji su nastali. Za više informacija, pogledajte tekst o tome šta znači “teorija” u nauci

 

Tvrdnja : “Svi fosili se pojavljuju odjednom u Kambrijskom sloju, potpuno oformljeni. Ovo dokazuje da je život nastao odjednom.”

Odgovor : Postoje milioni fosila u dubljim i starijim slojevima. Fosili prekambrijskih organizama su nađeni na mnogo mesta u svetu, i pokazuju prve korake u lancu koji je doveo do trilobita i kambrijske eksplozije života. Između ostalog, tu je čitava svetska serija bioma očuvana u okviru Ediakaranske faune.

Postoje i mnogi stariji fosili. U dubljim slojevima postoje tragovi prvih višećelijskih algi i cijanobakterija, a u još dubljim slojevima se mogu naći (retki, ali postojeći) mikrofosili raznih prastarih jednoćelijskih organizama i njihovih kolonija.

 

Tvrdnja : “Ne postoje prelazni fosili između glavnih grupa živih organizama. Fosili za koje evolucionisti tvrde da su prelazni, u stvari su samo izumrli predstavnici današnjih vrsta.”

Odgovor : Danas postoje milioni prelaznih fosila. U nekim slučajevima, fosila ima toliko da je veoma teško odrediti gde jedna vrsta prestaje a druga počinje, kao što je na primer slučaj sa samim čovekom i granicom između Homo erectusa i arhaičnog Homo sapiensa (detalji se mogu videti u tekstu o evoluciji čoveka).

Kreacionistički argumenti na ovom polju se uglavnom sastoje od dva različita pravca napada. Prvi je selektivno citiranje naučnih tekstova: kreacionisti izaberu rečenice iz dužeg teksta o evoluciji, izvuku ih iz konteksta i izbace poneku reč, tako da na kraju izvrnu značenje u nešto potpuno suprotno od onoga što je pisalo u originalnom tekstu. Ovi citati su najčešće izvučeni iz tekstova pisanih pre trideset, pedeset ili više godina, da bi se od čitaoca sakrilo postojanje fosila otkrivenih u tom periodu.

Drugi pravac je napad na neki od poznatijih fosila. Tako, recimo, kreacionisti napadaju Lusi, prvi otkriveni fosil Australopitekusa i pokušavaju da dokažu da se radi ili o majmunu, ili o nekom deformisanom čoveku. Archaeopteryx je takođe česta meta napada kroz koje kreacionisti pokušavaju da dokažu da je u pitanju obična ptica. Ideja je da se ignorišu svi drugi fosili (do danas je nadjeno preko 250 fosila australopitekusa), i da se stvori iluzija da se evolucija zasniva na jednom ili najviše dva fosila.

Za podatke o prelaznim fosilima, čitaoci mogu da pogledaju ceo tekst na tu temu ovde.

 

Tvrdnja : “Ako su ljudi nastali od majmuna, kako to da danas i dalje postoje majmuni?”

Odgovor : Prvo, ljudi nisu nastali od majmuna, već ljudi i majmuni imaju zajedničkog pretka.

Drugo, najbolji odgovor na ovu tvrdnju je čitanje uvodnog teksta o evoluciji koga možete naći ovde. Kratak odgovor bi bio kontrapitanje: ako sam ja nastao od mojih roditelja, kako to da moja sestra i dalje postoji?

Evolucija nije proces koji uhvati vrstu, pa je promeni tako da majmuni počnu da rađaju ljude. Ono što se najverovatnije dogodilo je da se jedna grupa primata podelila na dve grupe koje su naselile različita staništa. Jedna grupa se naselila u džunglama, i njihovi potomci su današnje šimpanze. Druga grupa je naselila ivicu stepa, gde je postojao jak pritisak da se isprave i hodaju na dve noge (da bi mogli brže i bolje da trče, i da bi mogli da vide iznad visoke trave). Njihovi potomci su postali Australopitekusi, a šta je sa sa njima bilo kasnije može da se pročita u tekstu o evoluciji čoveka.

 

Tvrdnja : “Nikada nije u prirodi viđeno da od jedne vrste nastaje druga. Evolucija je zasnovana na praznoj priči.”

Odgovor : Evolucija je veoma spor proces, i potrebno je mnogo vremena da bi došlo do očigledno vidljivih razlika između dve vrste. Nove osobine moraju da se ustale u populaciji, moraju da se stabilizuju, i mora postojati nešto što odvaja deo vrste u kome se ova promena događa od ostatka populacije. Usled toga, potrebne su hiljade i desetine hiljada godina da bi proces značajno odmakao, stotine hiljada i milioni da bi se razvile velike morfološke razlike.

Uz sve to, u zadnjih stotinjak godina je nekoliko puta u prirodi viđen nastanak novih vrsta. Neke primere možete da vidite ovde (tekst na engleskom).

 

Tvrdnja : “Mutacije su veoma retke.”

Odgovor : U praksi, količine mutacija među organizmima variraju, ali nigde nisu retke. Svako ljudsko dete, recimo, ima oko 150 novih mutacija u poređenju sa genima svojih roditelja. S obzirom na rekombinaciju i prisustvo dve kopije svakog gena (jedan od majke i jedan od oca), ovo znači da će se stotine novih mutacija nakupiti u roku od samo par generacija.

Bakterije, koje se razmnožavaju ogromnom brzinom (u mnogim slučajevima brzina množenja je jedna generacija na svakih 30min), jako lepo pokazuju brzinu i moć mutacija. Izlaganje bakterija antibioticima dovodi do toga da one rapidno razvijaju različite sisteme otpornosti prema antibiotiku. Uzmimo za primer penicilin. Penicilin funkcioniše tako što blokira važan bakterijski enzim koji učestvuje u formiranju bakterijskih zidova. Bakterije se razmnožavaju tako što neprestano rastu dok se ne podele na dve ćelije, pa njihovi ćelijski zidovi moraju stalno da prate ovaj rast; u prisustvu penicilina, enzim biva blokiran, bakterija raste ali njen zid ostaje isti, dok se na kraju ćelija bukvalno ne raspadne.

Međutim, nekritička upotreba penicilina je dovela do toga da ljudi ne uzimaju dovoljne količine da pobiju sve bakterije u telu. Ovo znači da su bakterije imale priliku da životare u okolini u kojoj ima dovoljno penicilina da ih povredi, ali ne i dovoljno da ih ubije. U takvoj okolini, postoji selektivni pritisak za mutacije koje čine bakterije otpornijim na ovaj antibiotik. Neke bakterije dožive mutacije na enzimu, tako da on i dalje može da proizvodi zidove, ali penicilin više ne utiče na njega. Kod drugih bakterija, mutacije na nekim drugim proteinima promene njihovu funkciju, tako da ti proteini počnu da uništavaju penicilin direktno. Kod trećih, drugi strukturalni geni mutiraju tako da se struktura spoljnog zida ćelije menja… Eksperimentalno je pokazano da ista vrsta bakterije može da razvije nekoliko različitih sistema otpornosti na antibiotike!

Ovo je samo jedan od mnogih primera koliko su mutacije česte, i koliko brzo mogu da dovedu do novih osobina pozitivnih za organizam u kome se događaju.

 

Tvrdnja : “Mutacije su uvek štetne.”

Odgovor : Mutacije su najčešće neutralne. Zbog prirode genetskog koda, mnoge mutacije nemaju apsolutno nikakav efekt. Čak i kada se efekti pojave, oni su često nemerljivo mali.

Među mutacijama koje imaju vidljive efekte, efekti su mnogo češće negativni nego pozitivni, pošto je lakše oštetiti sistem, nego slučajno pogoditi novu dobitnu kombinaciju. Ipak, činjenica je da se pozitivne mutacije itekako događaju.

Jedan primer pozitivne mutacije možete da nađete u odgovoru na tvrdnju o retkosti mutacija. Otpornost na antibiotike je sasvim sigurno pozitivna mutacija za bakteriju (mada se to nama ne sviđa). Drugi sličan primer je najlonaza: jedna vrsta bakterija je razvila kompleksan enzim koji joj omogućava da bukvalno jede najlon, veštački materijal koga su ljudi proizveli, i koji nikada ranije nije postojao u prirodi.

No, primera ima na sve strane. U Italiji, naučnici se upinju da nauče kako mutacija na jednom lipoproteinu (proteinu koji prenosi masti kroz krv) štiti od srčanih udara. Gen sa ovom pozitivnom mutacijom je nastao kod jednog čoveka pre četiri generacije, i poseduju ga za sada samo njegovi potomci. Mutacija koja čini kosti mnogo snažnijim nego što je normalno je isto tako nastala u Americi, i širi se među pripadnicima jedne šire porodice.

Jedna vrsta kukuruznog moljca koja je dugo bila potisnuta sa polja, pre deset godina se vratila nakon što je razvila otpornost na najčešće korišćen insekticid. Poljoprivrednici su reagovali tako što su višestruko povećali količinu insekticida. Moljac je nakon toga razvio sposobnost da se hrani ovim insekticidom. Kako su povećavane količine insekticida, tako su se pojavljivale verzije moljca sa više kopija gena koji im omogućava da jede insekticid. Danas se zna za neke grupe moljaca koje imaju i do dvadeset kopija istog gena!

 

Tvrdnja : “Mutacije mogu samo da unište informacije, ne mogu da stvore nove informacije.”

Odgovor : Činjenično netačna izjava. Čest oblik mutacije je duplikacija, u kojoj se neki već postojeći gen (ili grupa gena) kopira dvaput umesto samo jednom. Ovo rezultuje u organizmu koji ima više kopija istog gena.

Zašto je ovo važno? Zamislimo da postoji neki gen X, koji obavlja neku funkciju važnu za preživljavanje. Ako taj gen mutira u nešto drugo, organizam će umreti. Ako, međutim, taj gen bude dupliran, onda postoje dve kopije. Jedna može da mutira u nešto drugo, dok prva ostaje da vrši svoju originalnu funkciju.

Da se novi geni i funkcije javljaju, i da se količina informacija u genomu može povećati kroz slučajne mutacije, jesu činjenice potvrđene i laboratorijskim eksperimentima i posmatranjem u prirodi.

 

Tvrdnja : “Evolucionisti su tvrdili da je Piltdaunski čovek nedostajuća veza sa majmunima, ali se onda ispostavilo da se radi o falsifikatu. Slično se posle dogodilo sa Archaeoraptorom. Zatim, tu je i zub iz Nebraske. Evolucija je puna prevara i grešaka!”

Odgovor : U zadnjih sto pedeset godina, na teoriji evolucije je radilo više stotina hiljada naučnika. Bilo bi krajnje neverovatno da se među stotinama hiljada ljudi ne nađe i po koji prevarant i više njih koji se daju prevariti. Među milionima fosila koji su do danas nađeni i klasifikovani, dogodile su se tri stvari koje kreacionisti koriste kao argument da ništa u evoluciji nije tačno (pošto je, izgleda, normalno zaključiti da tri pogrešne stvari u nekoliko miliona znači da ništa od tih miliona nije ispravno). Međutim, od ovih stvari dve nisu uopšte greške nauke, već greške popularnih novina; jedina bitna greška u istoriji paleontologije je velika prevara Piltdaunskog čoveka.

Ova prevara je u određenom smislu učinila veliku uslugu paleontologiji. Pre Piltdaunskog fijaska, paleontolozi su težili da jedni drugima veruju na reč. Nakon ovoga, svako paleontološko otkriće je moralo da prođe kroz nizove fizičkih testova i provera pre nego što bi ga naučnici prihvatili. Ne zaboravimo: da je Piltdaunski čovek prevara nisu otkrili kreacionisti, već evolucioni biolozi.

U toku zadnjih sto pedeset godina, paleontolozi su otkrili i klasifikovali preko hiljadu fosila ljudskih predaka, koji su svi testirani metodama šest nauka (paleontologije, geologije, hemije, fiziologije, morfologije, i fizike). Naši zaključci o ljudskoj evoluciji su izvučeni na osnovu tih fosila. Piltdaunski čovek je uspeo da neke naučnike pre više od pedeset godina navede da gube vreme proučavajući lažne dokaze, ali to je bila jedina šteta u dugom roku. Drugi ljudski fosili koje danas imamo nisu predmet sumnje, i ideja koju imamo o evoluciji čoveka nije umrljana netačnim zaključcima na osnovu Piltdauna.

Archaeoraptor je primer druge vrste problema sa kojima se naučnici susreću. U Kini, lov na fosile je profitabilan posao. Nađeni fosili se ne prodaju naučnicima, već bogatim kolekcionarima, i vrede ogromne količine novca po kineskim merilima. Ovo je veliki problem za nauku, pošto značajni fosili ne bivaju istraženi od strane naučnika, već završe u ormanima kolekcionara.

Neki kineski lovac na fosile je našao dva prava fosila pra-ptica (ima preko petnaest poznatih prelaznih fosila između dinosaurusa i ptica, činjenica koja često iznenađuje kreacioniste koji su ubeđeni da je Archaeopteryx jedini koji postoji). Međutim, oba fosila su bila nekompletna. Sa jedne strane, lovac je imao telo Yanornis martini , jedne izumrle vrste ptice. Sa druge strane, našao je rep koji pripada vrsti Microraptor zhaoianus , jednoj od prelaznih vrsta između dinosaurusa i ptica (više detalja ovde). Pošto kompletni fosili vrede mnogo više nego nepotpuni, on ih je sastavio u jednu celinu.

Fosili su kupljeni za velike pare i njihovo otkriće je objavljeno… u popularnoj štampi. Naime, naučnici su odbili da komentarišu, a najveći naučni časopisi Science Nature su odbili da objave otkriće dok autentičnost fosila ne bude proverena. Urednici ovih časopisa su čak napomenuli da fotografije fosila koje su primili pokazuju tragove manipulacije fosilima. Popularni časopis National Geographic je, međutim, požurio da brže-bolje objavi vest i stavio je Archaeoraptora na naslovnu stranu.

Tri dana nakon toga, fosil je došao do prvog tima naučnika, koji su odmah objavili da je reč o kompozitnom fosilu. National Geographic se žestoko osramotio zbog svoje žurbe – ali naučnici su se ponašali tačno kako treba, koristeći opreznost naučenu posle Piltdaunskog fijaska. Drugim rečima, Archaeoraptor nije dokaz da su fosili loše provereni, već upravo suprotno, da je jako teško ili čak nemoguće provući lažan fosil kao pravi.

Zub iz Nebraske je treća stvar koju kreacionisti često koriste. Ovde je, međutim, opet sve išlo tačno onako kao što u nauci i treba da se odvija. Radi se o zubu svinje za koga je paleontolog Henri Ozborn mislio da možda pripada nekoj izumrloj vrsti majmuna, a možda čak i nekoj izumrloj vrsti praljudi. Ovo je sve što je on rekao na tu temu.

Popularne novine pod nazivom “Ilustrovane londonske vesti” napravile su grešku: objavile su sliku majmunolikog čoveka u okviru vesti o pronalasku zuba. A čak i ove novine su ispod slike odštampale sledeći tekst: “Gospodin Forestie je nacrtao ovu sliku da ilustruje neke mogućnosti koje ovo otkriće predlaže. Pošto ne znamo ništa o obliku ovog stvorenja, njegova rekonstrukcija je samo primer umetnikove briljantne mašte.”

Paleontolozi tog perioda nisu prihvatili da je zub iz Nebraske ljudski. Recimo, u jednoj od najznačajnijih paleontoloških knjiga tog perioda, Ljudsko poreklo , paleonotolog Džordž MekKurdi je napisao sledeće o zubu iz Nebraske: “Ozborn je otkrio dva zuba iz doba Pliocena u Nebraski, i predložio je da oni pripadaju čovekolikom primatu koga je nazvao Hesperopithecus . Ovi zubi nisu dobro očuvani, tako da tačnost Ozbornovog tumačenja nije generalno prihvaćena.”

Sa dolaskom novih metoda pomoću kojih je mogao da se ustanovi izvor čak i veoma oštećenih kostiju, nađeno je da zubi iz Nebraske pripadaju vrsti izumrlih pekarija (vrsta divlje svinje). Kreacionistima ovo izgleda beskrajno smešno, ali ovde se u stvari nije desilo ništa što bi bio problem za nauku. Pronađeno je nešto što je na prvi pogled moglo biti važno, nalaz je pomenut u literaturi. Pošto nije bilo dovoljno podataka i pošto je nalaz bio lošeg kvaliteta, niko mu nije pridavao važnost – on bi postao važniji da je bilo dodatnih nalaza u Nebraski, u kom slučaju bi naučnici krenuli da istraže da li se radi o povezanim stvarima. Kada je nađen metod kojim se može i na nalazu tako lošeg kvaliteta ustanoviti istina, on je proveren i prebačen tamo gde mu je mesto, iz evolucije ljudi u evoluciju svinja.

Ovakve stvari se događaju relativno često u paleontologiji sa fragmentarnim fosilima ili fosilima lošeg kvaliteta. Iz ovog razloga, nijedan ozbiljan paleontolog neće davati definitivne izjave na osnovu takvih nalaza. Značajni zaključci se formiraju na osnovu većih i kompletnijih nalaza (recimo, trenutni pogled na ljudsku evoluciju je zasnovan na stotinama fosila, među kojima je više desetina kompletnih skeleta).

 

Tvrdnja : “U nekoliko kreacionistčkih knjiga piše da je šansa da život nastane sam od sebe jedan prema broju sa više od sto nula. Evolucija je statistički nemoguća!”

Odgovor : Kao i mnoge druge stvari koje pišu u kreacionističkim knjigama, i ova je prosto netačna. S obzirom da niko ne zna kako je život nastao (za detalje o onome što se zna pogledajte tekst o abiogenezi), niko ne može ni da izračuna verovatnoću njegovog nastanka.

Mnoge kreacionističke knjige “uprošćavaju” stvar tvrdeći da se radi o verovatnoći da neki protein nastane slučajno. Pritom, genetičari i molekularni biolozi neprestano prate nastanak novih proteina. Bolnice imaju problem sa bakterijama koje su samo u zadnjih par decenija razvile nove proteine koji im omogućavaju da postanu otporne na antibiotike. Mnogi naučnici čak koriste veštačku evoluciju (vršeći veštačku selekciju nad bakterijama) da proizvedu potpuno nove proteine koji ranije uopšte nisu postojali u prirodi.

Kao i kod mnogih drugih “argumenata”, i ovaj se zasniva na veoma jednostavnoj činjenici: profesionalni kreacionisti koji pišu ovakve knjige znaju da skoro niko od njihove publike neće ni pokušati da proveri bilo šta od rečenog, pa ni verodostojnost ove brojke.

 

Tvrdnja : “Drugi zakon termodinamike kaže da se količina neuređenosti u univerzumu u svakom procesu uvek povećava. U procesu evolucije se stvaraju nove informacije, i povećava se kompleksnost organizma, što znači povećanje uređenosti. Znači, evolucija je protivna drugom zakonu termodinamike!”

Odgovor : Da drugi zakon termodinamike funkcioniše onako kako kreacionisti misle, onda niko od nas ne bi postojao. Svi smo počeli kao fetusi u materici naših majki, i onda smo odrasli u mnogo veće i kompleksnije organizme. Da li život onda krši drugi zakon termodinamike?

Do sada u univerzumu nije nađen nijedan proces koji krši drugi zakon termodinamike, koji se svodi na ideju da energija ne može doći niodakle, i da nijedan proces prenosa energije nije savršen, uvek postoji neki gubitak energije. S obzirom da se ta izgubljena energija manifestuje kao kidanje hemijskih veza ili biva oslobođena u vidu toplote, i s obzirom da oba ta procesa povećavaju neuređenost univerzuma (entropiju), drugi zakon se može formulisati rečima: “Ukupna entropija univerzuma u svakom procesu može da ostane ista ili da poraste, ali ne može da se smanji”.

Kako ovo funkcioniše u praksi? Uzmimo primer bebe koja se razvija u materici od jajne ćelije. Da bi se beba razvila, potrebna joj je energija. Ta energija dolazi od majke, koja opet dobija energiju iz hrane. Majka uzima složene molekule, šećere, masti i proteine, i dobija energiju iz njih tako što ih oksidiše na mnogo veći broj manjih molekula (ugljen-dioksid, vodu, ureu…). Ako izračunamo koliko se količina uređenosti univerzuma povećala kroz rast bebe, a koliko se smanjila kroz razgradnju hrane, videli bi smo drugi zakon termodinamike u akciji: majka će razgraditi mnogo veću količinu kompleksnih molekula nego što će takvih molekula biti stvoreno u toku bebinog rasta. Time se neuređenost univerzuma povećava.

Ali odakle uređenost hrane? Majka može da jede životinjske ili biljne proizvode. Pošto rast životinja prati ista pravila (svaka životinja razgradi više kompleksnih molekula nego što izgradi), kod životinja se postavlja isto pitanje. Ako pratimo lanac, na kraju se sve svodi na biljke. Biljke i fotosintetičke bakterije su jedina živa bića na ovoj planeti koja uzimaju male molekule, i od njih prave kompleksne, naizgled narušavajući drugi zakon termodinamike. Kako je to moguće?

Biljke nisu izolovan sistem: one svoju energiju dobijaju od Sunca. U Suncu se odigrava proces nuklearne fuzije, u kome materija biva konvertovana u energiju, što od svih procesa za koje znamo proizvodi najviše entropije (umesto jedne čestice, odjednom su tu gomile neutrina, toplotnih zraka, fotona, itd.). Prema tome, porast reda u biljkama je balansiran ogromnim porastom neuređenosti koga zrači Sunce.

U ukupnoj jednačini, Sunce i Zemlja čine jedan kompletan sistem, u kome Sunce proizvodi ogromne količine entropije, što omogućava bilo kakav porast reda na Zemlji. Ovo važi kako za evoluciju, tako i za procese rasta i razvoja živih organizama, pa čak i za procese kao što je pravljenje kola, ili kucanje ovog teksta. Sva energija za to je došla, ranije ili sada, iz Sunca, i najveći deo nje biva žrtvovan entropiji u normalnom životu.

 

Tvrdnja : “Naučnici veruju u evoluciju zato što su ih tako naučili u školi.”

Odgovor : Teorija evolucije je davno prestala da bude “samo teorija”. Ona povezuje biologiju, hemiju i fiziku u jednu celinu i današnja medicinska i biohemijska istraživanja su nemoguća bez nje. Počev od običnog poređenja dva slična proteina u različitim organizmima, do analize virusa koji prelaze sa vrste na vrstu (grip, SARS, sida) sve je zasnovano na čvrstoj evolucionoj teoriji. Evoluciona genetika se do danas toliko razvila da se njene precizne matematičke kalkulacije koriste da na osnovu simptoma u laboratorijskim životinjama otkriju gene koji izazivaju bolesti u čoveku. Usmerena evolucija se koristi da stvori nove proteine i ribozime. Sa sve većim brojem poznatih trodimenzionalnih struktura proteina u toku zadnje decenije nastala je čitava nova grana nauke – strukturalna evolucija. Teško je naći izdanje nekog značajnog naučnog časopisa u kome nema bar dva ili tri teksta koji dotiču evoluciju. I sve ovo je samo mali deo čitave slike…

U mnogim granama nauke (informatika, čista praktična medicina, neorganska hemija…) mogu se naći stručnjaci koji veruju u teoriju evolucije zato što veruju nauci (što zasigurno i nije tako loš razlog). Ali, u granama nauke koje evolucija dotiče direktno, to nije pitanje izbora ili nametanja: nemoguće je baviti se naukom bez detaljnog poznavanja teorije evolucije, baš kao što je nemoguće biti matematičar a ne poznavati množenje. Po svemu što znamo o genetici, fizici i hemiji, populacija organizama ne može da živi, a da pritom ne evoluira.

 

Tvrdnja : “Naučnici nikada ne odustaju od evolucije zato što žele da zaobiđu Boga.”

Odgovor : detaljan odgovor na ovu tvrdnju dat je u tekstu o evoluciji i religiji.

 

Tvrdnja : “Naučnici ignorišu očigledne dokaze koji pokazuju da je evolucija nemoguća.”

Odgovor : Kao što se između ostalog može videti i na ovom sajtu, kreacionistički argumenti su ne samo netačni, već su u većini slučajeva zasnovani na potpunom nerazumevanju nekih osnovnih naučnih činjenica. Jedan spektakularan primer je teorija “vodenog omota” koja pokušava da naučno objasni Nojev potop, pritom potpuno ignorišući najosnovnije fizičke činjenice o pritisku ili promeni agregatnog stanja.

Naučnici ignorišu kreacionističke dokaze zato što su oni netačni . Ova netačnost je činjenična, i nema veze sa teorijom evolucije. Ako bi nauka sutra otkrila da je teorija evolucije neispravna, i ako bi teorija evolucije bila odbačena – kreacionistički argumenti i dalje ne bi bili istiniti .

 

Tvrdnja : “Naučnici se ne usuđuju da se usprotive teoriji evolucije pošto bi ih onda njihove kolege napale, pa bi izgubili posao i ne bi mogli da objave svoje tekstove.”

Odgovor : U nauci se prevrati događaju često, sa ogromnim posledicama. Ajnštajn je preokrenuo fiziku naglavačke sa teorijom relativnosti, i mnogi fizičari su bili potpuno nespremni da prihvate njegove zaključke. Međutim, on je imao stvarne dokaze za svoju teoriju, i ona je morala biti prihvaćena. Samo nekoliko godina kasnije, grupa mladih fizičara je otkrila kvantnu mehaniku, koja se direktno suprotstavila mnogim zaključcima Ajnštajnove teorije. Mnogi fizičari su im se opirali godinama, uključujući tu i samog Ajnštajna, koji nije hteo da prihvati njihove argumente. Ipak, i ovog puta fizički dokazi su potvrdili verodostojnost kvantne mehanike, i ona je danas centralni deo fizike.

Iste vrste prevrata se događaju u svim granama nauke. Recimo, RNK kataliza, o kojoj možete više pročitati u tekstu o abiogenezi, bila je potpuno neprihvatljiva za biohemičare kada je prvi put otkrivena… ali dokazi su je podržali, i nijedna grupa naučnika ne može da se suprotstavi dokazima.

U svim slučajevima, naučnik koji otkrije nešto što obori neku uvreženu teoriju – postaje slavan. Ne samo što se naučnici ne bi bojali da objave dokaze protiv evolucije, već bi otkriće takvog dokaza sigurno vodilo do Nobelove nagrade.

Zašto onda nigde nema dokaza protiv evolucije u naučnom štivu? Zato što niko do danas nije uspeo da pronađe ijedan takav dokaz. Sve što smo do sada otkrili u fizici, biohemiji, astrofizici i geologiji potvrđuje teoriju evolucije.